OSVOJILI SMO NAJVIŠU CESTU HRVATSKE S KOJE SE POGLED PRUŽA SVE DO ITALIJE

Jadranska je magistrala jedna od naših opjevanijih cestovnih ljepotica. Bez obzira što i kako o njoj govorili, bilo je dostatno da se glas o njenim zavojima, vizurama i trasama pronese svijetom. Dovoljno je reći da redovito završava u samom vrhu lista najljepših. Neka, zaslužila je.

Bila je to jedna od najznačajnijih cesta koje su se u Hrvatskoj izgradile u prošlom stoljeću. Zauvijek je promijenila način na koji ljudi putuju i žive. Ova žila kucavica hrvatskog turizma nepovratno se uvukla u pore svakodnevnog života te ga, bez obzira što joj je značaj s izgradnjom mnogo suvremenijih autocesta pao, još uvijek oblikuje.

Njena nešto mlađa sestra zato, barem zasad, nije dobila priliku jednake medijske eksponiranosti. A pritom priča koja ju prati nije ništa manje intrigantna. Epiteti koji ju krase nisu ništa manje zamamni. Ugled koji uživa u krugovima pravih cestoljupca nije ništa manjeg opsega. Štoviše. Među pravim znalcima i zaljubljenicima u asfalt ona je čak i na mnogo boljem glasu od svoje starije sestre.

Od nje se sramežljivo odvaja malo ponad Makarske te se od tog račvišta polako, ali uporno penje do samog vrha svete planine – kako se Biokovo, zbog golemog broja crkvica kojima je načičkan, često naziva.


IZAZOV REZERVIRAN SAMO ZA NAJISKUSNIJE

Pogađate, govorimo o Biokovskoj cesti. Duga svega 23 kilometra, ova je cesta po mnogočemu jedinstvena u zemlji. Za početak, govorimo o najvišoj cesti u Hrvatskoj. Svoj život započinje gotovo na razini mora, a završava ga na najvišem vrhu snijegom okovane planine na 1.762 metra nadmorske visine. Sveti Jure je treći najviši vrh u Hrvatskoj i zahvaljujući našoj krivudavoj naslovnoj junakinji jedini do kojeg se može doći asfaltnim putem.

Ovu ćemo priliku ipak iskoristiti i za plasman jednog ozbiljnog upozorenja. Biokovska je cesta prilično izazovna ljepotica varljive prirode koja putnike namjernike u svoje oštre zavoje vabi neviđenim pogledima koji za lijepih dana sežu sve do talijanske obale. Mjestimice je poprilično strma, često je izložena odronima kamena zbog čega ponekad zna biti zatvorena i tjednima, a u svojim je višim dionicama široka svega 3 do 4 metra.

Sve su to razlozi zbog kojih bi se njome do vrha trebali otiskivati samo najiskusniji vozači. Sad kad smo to riješili, ova je cesta ipak vrijedna avanture. Sa Svetog se Jure, naime, pruža nezaboravan pogled na Makarsku, Makarsko primorje i obližnje otoke. Osobito spektakularno izgledaju makarski šumoviti poluotoci Osejava i Sveti Petar, ali i spomenik partizanskoj mornarici Galebova krila u Podgori.

A zanimljiv je i pogled na otoke koji iz ove perspektive izgledaju neočekivano: Brač, recimo, gledate “iz profila”, pred vama se pruža njegov istočni presjek.

Zaputite li se još koji metar više i usput skrenete s Biokovske ceste, naići ćete na drugu povijesnu cestu čiji je značaj čak i veći od ove maločas spomenute ljepotice. Rodićeva cesta bila je žila kucavica koja je desetljećima povezivala Makarsku sa Zabiokovljem. Ovoj danas zaboravljenoj cesti smiješi se ipak neka bolja budućnost. Trenutačno su, naime, u tijeku radovi koji bi joj trebali vratiti stari sjaj.

A sve je otpočelo zbog nedostatka prometnica u XIX. stoljeću u Dalmaciji, Dalmatinski sabor uvidio je vojnu i trgovačku važnost puta koji bi spajao Makarsko primorje sa Zabiokovljem i Hercegovinom, koja je još uvijek bila pod Osmanlijskim carstvom.

Radovi na cesti prema projektu satnika Gustava Blondeina, započeli su 1876. godine pod pokroviteljstvom dalmatinskog namjesnika baruna Gavrila Rodića, koji se uvelike zauzeo za njenu izgradnju. Upravo zbog toga, cesta nosi njegovo ime. U izgradnji ceste uz II. pukovniju Austro-ugarske vojske, svojim dobrovoljnim radom sudjelovalo je lokalno pučanstvo makarskog i vrgoračkog kraja.

Cesta vodi iz Makarske preko prijevoja Staza do sela Kozica gdje se spaja sa glavnom cestom Dalmacije (Zadar-Dubrovnik), širine je 5,50 metara, dužine 32 kilometra od čega se 16 kilometara nalazi unutar Parka prirode Biokovo.

Izgradnja ceste stajala je milijun i pol forinti, a svečano je otvorena 30. svibnja 1878. godine. Do sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada je izgrađena magistralna cesta Makarska – Vrgorac bila je glavna poveznica Makarskog primorja sa Zabiokovljem i Hercegovinom.


Izvor: tportal